Globalno lečenje šećerne bolesti

Intervju: Prof. dr Nebojša Lalić, predsednik Republičke stručne komisije za dijabetes i profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Klinika za endokrinologiju

Prof-Lalic

U septembru 2011. u Ujedinjenim nacijama potpisana je Deklaracija o prevenciji i kontroli nezaraznih bolesti i sve zemlje potpisnice u obavezi su da donesu nacionalne programe i izrade vodiče.

Gde se Srbija nalazi u odnosu na svet kada je reč o lečenju šećerne bolesti?

Za lečenje dijabetesa dostupni su nam svi savremeni lekovi. Kao srednje razvijena zemlja ne zaostajemo, ali postavlja se pitanje kako da svaki pacijent dobije lečenje.

Povremeno se javljaju problemi u terapiji insulinom, ali je ipak u saradnji s Fondom taj problem do određene mere rešen. Postoji problem i u nabavci skupih aparata kao što su insulinske pumpe. Samokontrola dijabetesa bila je praktično nestala devedesetih godina, pa smo tu prazninu morali da popunjavamo, što je iziskivalo velika materijalna sredstva iz budžeta. Danas smo na mnogo boljem nivou, preko 50 odsto pacijenata sprovodi samokontrolu, a insulinskom terapijom pokrivene su oko dve trećine pacijenata. Standard zemalja u okruženju je da svi pacijenti budu pokriveni. Na tome treba raditi, tj. postaviti nove standarde i sprovoditi ih iz godine u godinu.

Šta se tu može učiniti budući da naša zemlja ima ograničene materijalne mogućnosti?

Nema jeftinog lečenja šećerne bolesti i nijedna zemlja ne može da podnese rasipanje u oblasti terapije dijabetesa. Kako naći optimalnu granicu, često je predmet vrlo žučnih diskusija, ali posle izvesnog vremena uvek se nađe rešenje. Uz pomoć udruženja za dijabetes, ministarstva i naših profesionalnih udruženja ti problemi mogu na kraju da se reše.

Šta je novo u Deklaraciji UN i kako će se to odraziti na naš zdravstveni sistem?

Novo je to što svaka od zemalja članica mora da donese nacionalne programe. To znači da će ove godine svaka zemlja odrediti nacionalne parametre na osnovu kojih će evaluirati primenu onog što je navedeno u deklaraciji.

Dokle je stigla izrada nacionalnih programa za Srbiju?

U izradi je nacionalni program prevencije i kontrole dijabetesa koji bi trebalo da bude usvojen ove godine. Imamo i nacionalni vodič za dijabetes koji služi kao preporuka lekarima. Donet  je još 2002. godine, a sada će biti obnovljen. Postoji i nacionalni vodič za prevenciju dijabetesa tipa 2 koji je usvojen 2006. godine, a imamo i jedan dokument koji se zove Aktivni plan za dijabetes u okviru

strategije za prevenciju i kontrolu hroničnih nezaraznih bolesti i taj plan predstavljao bi začetak ovog nacionalnog programa. On će biti gotov u prvih šest meseci 2012. i na taj način imali bismo potpuno zaokruženu regulativu.

Šta to znači u praksi?

Znači da definišemo standarde i šta želimo da postignemo u određenim oblastima terapije i praćenja šećerne bolesti. Na kraju godine ocenjujemo u kojoj smo meri postigli te ciljeve. Na primer, namera nam je da u toku naredne godine učestalost nekog od parametara smanjimo za pet odsto. Ne zaboravimo, šećerna bolest veoma je kompleksna, tako da ima dvanaest grupa tih ciljeva. Vodiči u suštini daju smernice koji su lekovi i koje procedure praćenja najracionalniji za primenu u Srbiji, a sam program daje predlog institucionalnog okvira u zdravstvenom sistemu. Definišemo najbolje uslove za zdravstvenu zaštitu kad je reč o šećernoj bolesti i tu su obuhvaćena i savetovališta za dijabetes koja se ponovo ustanovljavaju u malo izmenjenom obliku.

Zbog čega je važno da se u domove zdravlja vrate savetovališta za dijabetes?

Ukidanjem savetovališta smanjio se kontakt između pacijenta i lekara, čime su otežane dijagnostika, terapija i sve ostale procedure. Na lekare opšte medicine prebačen je ogroman teret lečenja velikog broja oboljenja, ne samo dijabetesa. To je naročito teško za bolesti u kojima su promene dijagnostike i terapije veoma brze i gde se podrazumeva stalno obnavljanje znanja. Vrlo je teško

proceniti do koje mere lekari opšte medicine uz najbolju volju i u najboljim uslovima mogu odjednom biti kompetentni u pružanju usluga na tako širokom frontu.

Kako će biti organizovana savetovališta i ko će u njima raditi?

Izabrani lekar ostaje stub tretmana pacijenata s dijabetesom, ali uloga savetovališta jeste da se u tom tretmanu obezbedi odgovarajuća dodatna funkcija – edukacija, pružanje složenijih oblika dijagnostike i terapije… Nema kolizije između izabranog lekara i savetovališta, jasno je da je izabranom lekaru potrebna pomoć. Najvažnije je da na primarnom nivou imamo kadar, prvenstveno lekara, ali i čitavih timova koji su više puta prošli edukacije iz oblasti dijabetesa. Znači, imamo ljude koji su u stanju da se nose sa savremenim izazovima koje dijabetes donosi i da pruže savremen tretman. Na tim ljudima zasnivaće se ova reforma. Oni će preuzeti ulogu nekog ko će u okviru primarne zaštite pružati stručnu pomoć i kolegama i pacijentima.

Koliko je vremena potrebno da se sve to sprovede u delo i da li ima materijalnih sredstava zarealizaciju nacionalnog programa?

Sada imamo 24 doma zdravlja u programu, od kojih je u trećini veoma dobra primena nacionalnog  programa, u trećini se dobro primenjuje, ali ne u potpunosti, a u trećini postoje problemi, tako da  ne može da se obezbedi održivost programa. U takvim ustanovama organizuje se jedna velika akcija, pa  se napravi pauza, pa opet akcija, jer su potrebne određene pripreme. To su bolesti naše sredine. Mi  sad radimo na regulativi koja će obezbediti da te usluge koje se pružaju tokom programa, u potpunosti prizna Republički fond za zdravstveno osiguranje. Da bi takve usluge mogle da se registruju kao redovne, potreban je dug proces. Tu nije reč o protivljenju, već o tome da ta oblast  prevencije nije bila toliko razrađena i obuhvaćena ranije, a svaka promena zahteva napor, pregovore i razgovore.

Koliko su naši lekari koji se bave dijabetesom i sami pacijenti upoznati s procedurama lečenja?

U Srbiji postoji više udruženja iz oblasti dijabetesa, i svi smo mi radili dugo na tome da se ona koordinišu. Mi kolege već decenijama se okupljamo, to se prosto prenosi generacijama lekara, najčešće se viđamo na kontinuiranim edukacijama, seminarima, kongresima, dobro se znamo i svi su upućeni u to šta treba da urade i kuda da pošalju pacijente. Nemamo problema u spremnosti i obučenosti lekara. Problem su ograničenja zbog politike zdravstvenih ustanova, npr. koliko pacijenata može da se pošalje na lečenje, ali to je opet vezano za ceo naš sistem i problem finansiranja. U Srbiji u oblasti dijabetesa imamo kompetentne ljude na primarnom i sekundarnom nivou.

[pharmanetwork,rs, 16.03.2012.]